Bez obzira na razlog početnog eksperimentiranja drogom, osim uskog kruga vršnjaka u kojem se to dogodilo, o tom iskustvu i događaju neće nitko ništa znati. Čak i oni mladi koji imaju dobru komunikaciju u obitelji, u kojoj su veze vrlo sačuvane i kvalitetne, neće o tome govoriti roditeljima kako ih ne bi, po njihovom mišljenju bespotrebno, uznemirili. Time djeca na oko štite roditelje od frustracija, ali i sebe od njihovih pretjeranih reakcija. Rizik da će nastaviti konzumirati drogu je mnogo manji kod djece koja imaju osjećaj odgovornosti i poštovanja prema roditeljima i ne žele pokvariti takav dobar odnos. Dobro odgojena mlada osoba je u većini slučajeva svjesna mogućih posljedica. Međutim, ako zbog loše komunikacije, nedostatka ljubavi ili mnogih neprihvatljivih ponašanja roditelja, ljubav i osjećaj odgovornosti prema njima počinju blijedjeti, bezobzirnost mladih postaje sve izraženija, oni ne poštuju ili namjerno prelaze granicu dopuštenog koju je postavila obitelj, sve više izmiču kontroli i uskoro će bit potpuno izvan nje. Ako počnu redovito konzumirati drogu, rijetko će reći da je to bilo zbog obiteljskih problema. Naravno, o tome se neće govoriti kod kuće, bojeći se moguće roditeljske agresivne reakcije ili suza te daljnjeg pogoršanja ionako loših obiteljskih odnosa.br

Oko 40% mladih će barem jednom probati neku od droga, i u većini slučajeva o tom iskustvu roditelji neće ništa znati. Kada to ne bi bio slučaj, u ogromnom broju obitelji događale bi se prave drame. Srećom, najveći broj mladih spontano prekida eksperimentiranje s drogama. Kada to nije slučaj, i roditelji saznaju, ili samo razložno posumnjaju, trebalo bi u svakom individualnom slučaju, nakon pomne analize i provedenog stručnog dijagnostičkog postupka zaključiti što bi bilo najbolje učiniti. Razumljive su, ali nisu dobre, pretjerane ili panične reakcije roditelja. Time se tom, za obitelj neugodnom događaju, daje neprimjereno velik značaj, što može zbuniti mladu osobu i u njegovoj psihi može stvoriti utisak kako roditelji pretjeruju gledajući ga ne kao svoje dijete koje je u jedno9m elementu ponašanja ili trenutku pogriješio, već kao jedan veli npr. „joint“. Ljutiti se i suprotstavljati konzumaciji droga je sasvim normalno i potrebno, ali dijete to ne smije doživjeti kao da samo to vidimo u njemu, a na čitav smo niz stvari kose su kod njega uredu odjednom zaboravili.

Kritizirajte iz ljubavi i ljutite se samo na ono što nije u redu u ponašanju. Vaša reakcija ne smije pokvariti ukupnost vašeg odnosa s djetetom. Upravo pretjerane reakcije roditelja poneki banalan eksperiment s drogom mogu predimenzionirani i time u svijesti djeteta ostaviti nepotrebno trag nečeg izuzetnog, strašnog ili posebnog. Ima obitelji koje saznanje o takvom iskustvu svog djeteta jednostavno ignoriraju, prešutno toleriraju ili prikrivaju. Neke obitelji se u takvim situacijama ne snalaze, pa na kraju ništa ne diraju, očekujući da će se to već nekako samo od sebe riješiti. Oni koji su skloni prikrivanju obično nisu skloni tražiti stručnu pomoć, čime se rješavanje eventualnih ozbiljnijih problema može nepotrebno odgađati. U većini slučajeva, ako se doista radi o banalnom eksperimentiranju marihuanom, nekoliko savjeta stručnjaka, malo pojačanje nadzora u smislu društva i izlazaka, malo više pregovaranja, dogovaranja ili poboljšanje komunikacije između djece i roditelja, malo manje pritiska, a istovremeno više konstruktivnih, argumentiranih i opravdanih ograničenja, može riješiti problem. Konačno, panični i izbezumljeni roditelji gube ugled u očima djece. Oni koji tako reagiraju nisu osobe na koje bi se u kriznim situacijama djeca mogla osloniti i čije bi savjete uvažavala. Najgore je ako se konzumacija droga nastavi, a time i pogoršavanje situacije, a nitko ništa ne zna niti poduzima.

Sakoman, Slavko Obitelj i prevencija ovisnosti, SysPrint, Zagreb 2002.